EPILOG:

And then svi umru od smeha, bato!

–Deda, BlogOpen Bor 2008., dan II

Dan 0:

Krenuo sam iz Osijeka ujutro u deset sati autobusom za Beograd. U Beogradu sam se trebao naći sa famoznim vozačem «Žikom» o kojem ću vjerojatno sanjati sljedećih nekoliko tjedana. U autobusu same bakice, svi čudno gledaju u mladog čovjeka kulturno obučenog koji se zaputio u Beograd. Negdje iza srpske granice prolazimo kroz neko selo. Selo je izgledalo vrlo tužno, vidi sa čak i iz autobusa u prolazu da se tamo teško živi. Autobus staje i samo jedna bakica izlazi van sa velikim osmijehom na licu. Svi smo znali negdje duboko u sebi da tko god da izlazi na toj stanici ne bi trebao imati razloga za osmijeh. Konačno nakon duge vožnje i stajanja na svakoj banderi, stižem u Beograd. Prvi puta u životu ulazim u taj nekada glavni grad države u kojoj sam rođen – Jugoslavije. Još i dan danas kada vadim dokumente kao što je rodni list nisam siguran što trebam upisati u državu rođenja, Hrvatska ili Jugoslavija? Dok ulazimo u Beograd preko mosta, izdiže se ogromni grad, stvarno predivan prizor i definitivno fascinantan kada ga vidite prvi puta u životu.

Nakon nekoliko poziva mobitelom (roming mi guta novce ko ne normalan) uspio sam se naći sa vozačem. Pošto smo imali vremena na pretek prije nego što Oliver i Robert slete na aerodrom posjetili smo bolnicu u Beogradu gdje je ležala Žikina žena koja se oporavlja od uspješne operacije kuka. Tada mi već polagano upada u oko da još nisam vidio gadnu ženu u Beogradu, čudno. Konačno stižemo na aerodrom i tu nastaju prve komplikacije, nigdje ni traga Oliveru i Robertu. Prošlo je pola sata otkako je njihov avion sletio i ljudi u organizaciji su već nervozni. Primjećujem čovjeka sa majicom «BarCamp» kako priča sa zaštitarom. Velika šansa da je to jedan od Njemaca, pomislih i diskretno im se prišuljam. Bio sam u pravu, bio je to Robert Basic, najpoznatiji njemački bloger. Oliver je, objašnjava mi Robert, zaboravio putovnicu. Kako su ga uopće pustili na avion za inozemstvo bez putovnice? Stvar se lagano smirila kada smo shvatili da Oliver može izvaditi turističku putovnicu. Iskeširao je 75 eura za nju i tonu živaca i pridružio nam se na cugi u kafiću na samom aerodromu. Oliver i Robert mi objašnjavaju kako policija na aerodromu ne razumije engleski… strašno. Robert odluči platiti račun te pošto je prvi puta ovdje pita nas koliki se postotak ostavlja ovdje konobaru za napojnicu. Da citiram Dedinu izjavu par dana kasnije «and then svi umru od smeha».

Krenemo konačno u Bor. Nakon što smo sišli sa autoputa već polagano shvaćamo da nam je život prilično ugrožen. Naime, luđeg vozača u životu nisam vidio. Prolazimo kroz sam bog zna koliko kilometara doslovno ničeg i stižemo u banju nekoliko kilometara od Bora gdje smo bili smješteni. U banji nas dočekuju na večeri nekoliko ljudi iz udruge BITNO. Tu se prvi puta u životu vidim sa nekim ljudima koje poznajem putem blogova. Kasnije nam se pridružuje i nekoliko Makedonaca. Započinjemo vrlo zanimljiv razgovor o tome što je zapravo web 2.0 i što je revolucionarno donijela pojava blogova na internetu i taj razgovor se produžio duboko u noć. Oliver i ja odlazimo u sobe oko dva u noći a last men standing ostali su jedan Makedonac i Robert Basic koji su nastavili već spomenutu temu do četiri ujutro. Tijekom te večeri Oliver mi je ispričao zanimljivu anegdotu o tome kako su počele homoseksualne pošalice između njega i Roberta. Na jednoj konferenciji Robert i Oliver su dijelili sobu. Pošto su oboje imali laptope sa sobom i pristup internetu, svako je na svojem blogu pisao o tome da onaj drugi previše hrče. Pošto je to bio zadnji post kojeg je Robert napisao u sljedećih nekoliko dana koliko je konferencija trajala (a Robert inače piše dvadesetak postova dnevno) i post je bio dosta kratak i sadržavao link prema Oliveru, Oliver je dobio abnormalno veliku posječenost zbog tog posta. Poanta priče je bila u zadnjoj rečenici – «That’s what you get when you sleep with an «A» blogger». Od onda među njima dvojicom konstantno postoje neke homoseksualne pošalice.

Dan I:

Ustajemo se oko devet ujutro, pijemo jutarnju kavicu i spremamo se za polazak u Bor, na otvaranje ovogodišnjeg BlogOpena. U autu sam sa doktoricom i Markom. Doktorica priča zanimljivu priču o tome kako su dolazili sa autobusom u banju i kako im je usred (oprostite na izrazu) vukojebine autobus stao pokvaren. Naime nakon kratkog pregleda ispod haube vozač je zaključio da mu fale neki kaiši. Netko iz autobusa sjetio se da je vidio kaiše kako su odletjeli na cesti prije dosta vremena. Vozač se tada pretvorio u križanca supermana i batmana te preskočio na drugu stranu autoputa, ustopao prijevoz, pronašao kaiše, ustopao prijevoz natrag i popravio autobus… Prosto nevjerojatno!

Konačno stižemo na konferenciju, ljudi se okupljaju ispred i srećem sve ljude koje nisam vidio već godinu dana i stvarno mi je bilo drago što ih vidim opet. Neke ljude upoznajem po prvi puta, a neke upoznajem drugi puta (LoL). Srećem Ivana, Dragana i Mooshemu. Upoznajem opet Sanju koja se zaprepastila kada joj je Varagić rekao da sam ja Toni Aničić. Zašto svi misle da sam stariji čovjek i da sam jako ozbiljan i da se ne znam «zajebavat»?

Upoznajem ekipu iz 5do12. Koliko sam shvatio 5do12 će biti nešto kao news portal za ex-yu regiju. Prema mojem osobnom mišljenju kod nas će teško proći zbog prezasićenosti tržišta iako bi volio da uspiju jer su dečki stvarno ispravni. Men in black kako je netko rekao. Ispred samog mjesta na kojem se održavao BlogOpen nalazilo se čudnovato vozilo koje sam do sada vidio samo na slikama i u filmovima. Bilo je stvarno fascinantno vidjeti ga uživo a kod Eniaxa sam pronašao i sliku:

Prva predavanja držali su Oliver i Robert. Pošto su mi teme bile zanimljive odlučio sam ih odslušati (što je dosta neobično za mene na konferenciji). Mislim da su predavanja bila dosta korisna i dala su nam uvid u to kako pro blogeri kao što su oni koji doslovno žive od bloga rade. Prema Robertu, potrebno je pisati što više i prije ili poslije ćeš postići neku kritičnu posjećenost pomoću koje ćeš moći generirati dovoljno zarade za život. Mislim da je Oliver rekao kroz šalu kada su ga pitali kako postati poznati bloger nešto u stilu «počni blogati dvije tisućite». Ta izjava iako je izrečena kroz šalu ima dosta smisla iako se znaju pojaviti ponekada blogeri koji blogaju svega godinu dana i već se uguraju u rang profesionalaca. Znači njihova predavanju su bila jedno vrlo korisno iskustvo ali imam blagi osjećaj da je veći dio publike bio na nešto nižoj iskustvenoj razini i nisu mogli u potpunosti pratiti što točno Oliver i Robert govore a stvar je još i otežala činjenica da je predavanje bilo na engleskom jeziku koji je većini publike išao dosta loše. To je rezultiralo time da je sa predavačima komuniciralo svega nas nekolicina.

Tijekom pauze otišao sam sa Markom Hermani-Germani Englezom (interna šala sa blogopena) na kavu. Sjednemo mi tako u najbliži kafić. Kafić izgleda dosta kulturno. Naručim ja Coca Colu a konobarica kaže da nemaju coca colu. Očekujem sada da će reći da drže samo Pepsi ili tako nešto ali ne, imaju samo običnu kavu i limunadu kaže ona. Reko svašta, naručimo limunadu i kavu kad stiže račun pedeset dinara. Pedeset dinara je pet kuna, nevjerojatno kako su tamo niske cijene. Odlazimo na ručak, koji moram pohvaliti naravno kao i sve ostalo vezano uz organizaciju. Ručak je bio toliko obilan da sam se najeo već na predjelu.

Zadnje predavanje koje sam slušao je bilo predavanje Neil Alphonsoa, CEO howdygroup-e iz Velike Britanije. Neil je govorio o socijalnim mrežama te je pokušao potaknuti raspravu o tome jesu li blogovi zapravo socijalne mreže ali čini se da smo samo Oliver i ja bili zainteresirani pričati. Nakon predavanja mi je prišao da se upoznamo i razmijenili smo vizitke u slučaju da krenu graditi neku socijalku u Hrvatskoj.

Konačno dolazimo do onog što popularno nazivamo «poantom odnosno biti konferencije» – večernje cuganje. Svi smo se okupili u banji u velikoj sali te uz obilnu večeru, neograničeni alkohol i tamburaše u živo proveli vrlo zabavnu i opuštenu večer. Većinu vremena sjedio sam sa Oliverom, Robertom i Draganom te nam je Oliver objašnjavao svoju novu ideju koja mu je pala na pamet ujutro kada se probudio o kojoj ne bi još ovdje javno. Kasnije sam se prebacio kod Makedonaca (s kojima sam komunicirao također komunicirao na engleskom). Ljudi su stvarno bili super. Ne znam zašto ali sve nas je iznenadio ogroman broj žena s obzirom da se radi o pomalo geek konferenciji a i činjenica da su gotovo sve bile prilično atraktivnog izgleda. Nakon nekog vremena nestalo je struje ali ni to nas nije spriječilo da se nastavimo dobro zabavljati. Na kraju, kao i obično last men standing bili smo Oliver, Robert i ja, sami u sali dovršavali posljednju cugu.

Dan II:

Fotku ukrao: Sanji Rastovac

Jutarnja kavica uz nešto veći broj okupljenih ljudi. Sjedam u auto sa Markom, Robertom i Oliverom te krećemo u nastavak avanture. Propuštam par meni ne zanimljivih predavanja, slikam se sa ljudima, dajem intervju za televiziju i pripremamo se za završnu panel diskusiju. Na završnom panelu sudjeluje nas četvero. Složili smo se da bi panel trebao biti na engleskom pošto Oliver ne razumije naše govorno područje kao i mnogi ljudi iz publike. Na žalost Veronika Nikita Kostadinova nije znala dobro engleski pa je pričala na makedonskom. Samo sam primijetio Oliverov pogled koji kao da mi govori «what is she talking about» a ja samo lagano slegnem ramenima jer ju ni ja ništa ne razumijem. Primam sms poruku od male sestrične koja kaže da me gleda uživo, baš me razveselila. Nakon prvih par riječi koje sam izgovorio sam morao napraviti stanku jer su da citiram Dedu «and then… svi umru od smeha» i pljeskali. Na žalost mislim da nismo izveli nikakav pametan zaključak pošto je diskusija imala dosta suprotstavljene strane koje se nikako ne mogu složiti i napraviti neki oblik kompromisa.

Tada je uslijedilo zatvaranje same konferencije te posljednji službeni ručak. Ručak na kojem smo plakali od smijeha, doslovno. Deda nam je prepričao priču o «englezu» i Olivera je zanimalo čemu se mi toliko smijemo pa je Deda, veliki ekspert za engleski jezik odlučio objasniti mu. Taj dio je jednostavno nemoguće prepričati, jednostavno ste trebali biti tamo i doživjeti taj legendarni razgovor sa rečenicama tipa «Hermani-Germani» i «And then svi umru od smeha, bato!».

Dan III:

Posebne zahvale Žiki što je vozio opreznije, Oliveru i Robertu što su pričali na engleskom a ne na njemačkom, kompletnoj organizaciji na savršenom gostoprimstvu, svim dobrim dragim i zanimljivim ljudima koje sam imao priliku upoznati, Marku Hermani-Germani-Englezu na trudu i za kraj najveća zahvala Ivanu a.k.a. fotomanijaku.